Top

PLAYBOY

ART MACHT FREI

Perspektivnog kipara Nikolu Vudraga koji s nepunih 27 godina iza sebe ima gotovo četrdeset izložbi te brojne nagrade, već sad su neki prozvali nasljednikom Meštrovića i Džamonje. Sa svojim prezimenjakom razgovarao je naš Stjepan Vudrag

Kazimir Maljevič, ruski slikar i teoretičar umjetnosti, začetnik avangardističkog pokreta suprematizma, bio je prvi umjetnik u povijesti osuđen zbog svoje umjetnosti. Dvadesetih godina prošlog stoljeća, kad se staljinizam okrenuo protiv modernističke umjetnosti, mnoga njegova djela su zaplijenjena ili uništena, a on sam, prije nego je u bijedi i siromaštvu 1935. umro, proveo je šest mjeseci u zatvoru. Iskustvo sa zapljenom svog umjetničkog rada doživio je i naš sugovornik, mladi varaždinski kipar s adresom u Zagrebu, Nikola Vudrag. Zbog svog crteža Hitlera s natpisom „Art macht frei” (umjetnost oslobađa) završio je na sudu gdje je proglašen krivim „jer ljudi nisu razumjeli što je htio reći” te mu je rad – spaljen. Perspektivnog kipara koji s nepunih 27 godina iza sebe ima gotovo četrdeset izložbi te brojne nagrade, već sad su neki prozvali nasljednikom naša dva najveća kipara, Meštrovića i Džamonje, a zanimljivo je da se u kiparstvu zapravo pronašao tek prije nekoliko godina.

gaze to abbys (4)Prve predmete proizveo je zahvaljujući djedu koji je bio kovač i koji ga je naučio da sve što vidi može izraditi sam. U srednju školu krenuo je u sjemenište, ali već nakon šest mjeseci izbačen je jer je, kako kaže, previše ispitivao neka zdravorazumska pitanja na koja tamo očito nisu bili spremni. Upisuje tad elektrotehničku školu, smjer tehničar za računalstvo, no ni tamo se ne zadržava dugo. Prebacuje se na dizajn i likovnu umjetnost u tekstilnoj školi koja je u međuvremenu postala gimnazija, pa je Vudrag tako vlasnik najčudnije srednjoškolske diplome i još čudnijeg puta do riječke Akademije primijenjenih umjetnosti gdje upisuje likovnu pedagogiju.

Priča je dobila nastavak zahvaljujući čistoj slučajnosti:
– Zapravo se nisam ni odlučio za kiparstvo, dogodilo se slučajno. Nakon tri godine slikanja u Rijeci, mentorica me pozvala u kabinet i objasnila mi da ne vidim tercijarne boje i da počnem razmišljati o nekom drugom smjeru ili apstraktnom slikarstvu jer da realizam jednostavno nije za mene. U međuvremenu, jedan je karizmatični profesor kiparstva vidio neke medalje koje sam izrađivao iz razonode i preporučio mi je da pokušam poigrati se s tim medijem i vidjeti vodi li to igdje. Nakon nekoliko mjeseci, nakupivši gotovo pun kofer medalja, upoznao sam Damira Mataušića, profesora sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti koji se bavi medaljerstvom i vodi medaljersku klasu, pa sam se prebacio iz Rijeke u Zagreb.

Kako je medalja zapravo kiparstvo, za studij je trebao zadovoljiti i neke druge osnovne kriterije kao što su izrada portreta, akta, torza i slično. Prvi ozbiljan portret napravio je na četvrtoj godini kiparstva, a kad je već dogurao tako daleko, počeo je svoj izričaj širiti i razvijati dalje, no medaljama se uvijek rado vraća:
– To je jedan rijetki i uskoro zaboravljeni zanat, zatrpan negdje iza suvremene tehnologije. Mislim da ga valja njegovati jer ipak u inventivnosti nikakav stroj ne može nadmašiti čovjeka. U izradi medalja nalazim iznimno zadovoljstvo jer predstavljaju simbol nekog napretka, tema im ispunjava najbitniju funkciju – bilježe čovjeka ili događaj, inspiriraju i ono što je vrlo bitno – ne podliježu suvremenim praksama gdje se često pojavljuje negativnost, ne postoji medalja za negativne ljude i djela, nitko vam neće uručiti antimedalju…

Cijeli tekst dostupan je u izdanju broj 225 (travanj 2016.)